Zgrabi i zarobi samu sebe u vlastitome ponosu.
A onda, tako dok se držiš među noktima, šapći si na unutarnje uho svoje vrline i broji na glas koliko se puta na dan smiješ. Možda se tako uvjeriš da si netko malo viši nego što te tvoje oči mjere u ogledalu. Možda se tada vidiš na pola prave istine, prave ljepote.
Ne znam tko je odredio razlike između mana i vrlina.
Ne znam tko je imenovao te dvije suprotnosti.
Ali znam jednu djevojčicu, barem sam ju poznavala, Ona se nije pokrivala rukama pred fotoaparatom, nije skrivala svoje smeđe oči. Pozirala je te grlila objektiv poput dive, kakva i je. Nadam se da ću je nakon toliko godina potiskivanja ponovno pronaći. Ne želim ju više kočiti.
Neka pleše. Neka se smije. Neka se hvali.
Mogu svi šutjeti. Ma mogu svi prljati me jezicima. Ali, ona će me ljubiti i staviti svoje male ruke preko mojih uši.
Ne trebaju mi vaše igle od riječi, imam dosta svojih.
Ne zanimate me. Ne zanimate ju. 
Kap riječi u svemiru 